”Manje bebinog plača, više napuštenih domova.
Prema sredini ovog stoljeća, kada smrtnost bude veća od broja rođenih, doći će do promjena koje je teško dokučiti”, tvrdi ugledni ”New York Times”, u poduljoj analizi što svijet čeka zbog demografske katastrofe koja trese gotovo sve zemlje svijeta. Naravno i Hrvatsku, u kojoj su alarmantne brojke koje ukazuju na demografski slom koji bi se vrlo brzo mogao dogoditi.
A što onda? Riječ je očito o trendu nezabilježenom u povijesti, pa ni eksperti nemaju pravi odgovor što slijedi. Sigurno je samo to da je sve više pogreba, a sve manje veselja zbog rođenja djeteta.
Nevjerojatno je da se to događa i u Kini, zemlji koja je ne tako davno donijela rigorozne zakone da obitelji ne smiju imati više od svoje djece.
U Italiji se zatvaraju rađaone, a američki lista nabraja sve posljedice demografskog sloma, poput toga da u Njemačkoj nema ljudi koji bi radili na plodnoj zemlji, u Južnoj Koreji nema dovoljno studenata koji bi upisali fakultete. Osim u Africi, na svim drugim kontinentima situacija je slična.
S druge strane dio stručnjaka poručuje da manji broj stanovnika zemlje nije i najgore što se može dogoditi, jer će biti i manji pritisak na prirodne resurse, a usporit će se i klimatske promjene koje također prijete čovječanstvu.
Ali to je samo jedna strana medalje, ona druga, uoči popisa stanovništva u Kini i SAD-u je mnogo opasnija i eksplozivnija.
Broj umirovljenika raste nevjerojatnom brzinom, pa nije isključeno da bi već u bliskoj budućnosti neki gradovi mogli biti pretvoreni u geta za stare ljude.
Istovremeno ne bi bilo dovoljno radnika, stali bi mnogi poslovi, a gospodarstvo bi trpjelo strašne štete.
Vodilo bi to i do novih migracijskih pokreta, jer bi velike zemlje naprosto morale ‘uvoziti’ radnu snagu. A što to znači pokazao je i nedavni val kada su deseci tisuća ljudi pohrlili prema Zapadu, a mnoge zemlje nisu imale jasnu viziju što to u konačnici znači.
Očito, svijet čekaju velike promjene i one će doći brže nego što se nadamo.
Super bake i djedovi igrat će mnogo značajniju ulogu nego danas, a demografi naglašavaju da se problem ne stavlja pod tepih, jer će posljedice biti još mnogo gore ako se svijet na promjene ne pripremi.
Zemlje se trebaju naučiti živjeti pod drugim uvjetima, a mladim ljudima treba stvoriti povoljnije uvjete da žive i imaju djecu.
Posve je jasno da mnogi odustaju upravo zbog činjenice što ih čeka neizvjesna budućnost, a sa djecom se ne može kockati.
Neke od europskih zemalja, poput Mađarske, shvatile su da je stanje alarmantno, pa mladim ljudima nude daleko povoljnije uvjete da dođu do kredita, da imaju beneficije kao roditelji, da žene lakše dođu do radnih mjesta.
U Hrvatskoj, nažalost, to nije slučaj, pa svjedočimo pravom egzodusu odlaska mladih. P
andemija je to donekle zakočila, ali je sigurno da će se nastaviti odlazak kada se ponovo otvore granice.
Mnogi nemaju nikakve perspektive, prije svega mladi ljudi iz Slavonije, Like i odlaze s namjerom da se više nikada ne vrate.
U trenutku kada će bogate zapadne zemlje opet imati potrebu za zapošljavanjem stranaca krenut će sigurno i novi val i novi problemi za Hrvatsku. S tim problemom, usprkos upozorenja demografa, godinama se nitko ne bavi, nema rješenja i politika ravnodušno ostavlja da događaji idu sami od sebe.
Kako je samo malo trebalo da se trend dramatičnog povećanja stanovništva u 20. stoljeću promijeni.
Tako je u sto godina, od 1900. do 2000. godine porast svjetskog stanovništva bio od 1,6 milijardi na 6 milijardi, a produljivala se i životna dob ljudi.
Isto tako, smanjivala se i smrtnost novorođenih, jer je medicina napredovala.
Taj trend za sada je zadržala samo Afrika, gdje se i dalje bilježi rapidni rast stanovnika, primjerice u Nigeriji, a posve je normalno da afričke obitelji imaju petero, šestero djece.
I to bi bilo sve.
U drugim dijelovima svijeta je sasvim drukčija situacija, rađa se manje djece i natalitet pada.
Tako je i u Meksiku i Indiji, većini europskih država.
Trend se nastavlja i to je za demografe najveća opasnost. Zovu ga i demografski zamah, a bilježi se i u najrazvijenijim zemljama svijeta poput Kanade.
Nije zaobišao ni Australiju, a sve trend je sve prisutniji i u Aziji.
U Južnoj Koreji stanje je kritično, manje je od jednog djeteta u odnosu na broj žena i iz mjeseca u mjesec su brojke sve lošije.
Pritisak na velike gradove je i dalje jak, a neki manji gradovi u Koreji su doslovno pusti, škole napuštene. Uostalom, brojke i u Hrvatskoj pokazuju da se iz godine u godinu smanjuje broj djece koja upisuju prvi razred, a mnoge škole imaju svega jednog ili dva učenika.
Bogate zemlje, poput Južne Koreje, grčevito pokušavaju promijeniti taj trend, pa nude bonuse za roditelje kako bi se povećao natalitet.
Dječji doplatci su značajni, rođena djeca od države dobiva razne darove, od igračaka do odjeće i hrane. Grade se brojni dječji vrtići koji izgledaju kao hoteli s pet zvjezdica, a u Seulu u autobusima i podzemnoj željeznici su ružičasta sjedala za trudnice.
Pomaka međutim nema, a demografi kažu da roditelji sumnjaju da njihova djeca imaju budućnost.
Ono staro vjerovanje da treba imati više djece kako bi se time ‘ojačala nacija’ više nikoga ne privlači.
Siva svakodnevnica brana je za mnoge mlade roditelje da se odluče imati više djece. ”New York Times” navodi kako su u Italiji neke škole pretvorene naprosto u staračke domove.
A devedesettrogodišnja Concetta D’Andrea koja je bila učiteljica u Capracotti, gradiću na jugu zemlje, na kraju je u svojoj školi završila u domu za stare.
”A bilo je toliko mladih obitelji sa puno djece. Doduše, davno.
Sada više nema nikoga”.
Mještani ne mogu sastaviti ni nogometnu momčad, a uslužne radione su zatvorene jer posla nema.
Pola sata vožnje do gradića Agnonea situacija je ista, rodilište je zatvoreno, a u prvih pet mjeseci rođeno je svega pet beba. Vlada tišina, nema dječje vike na ulicama, a papa Franjo kaže da vlada ”demografska zima”, tišina i osjećaj praznine.
Ni u Kini više nema problema sa naglim porastom stanovnika.
Sve je više starih ljudi, a upravo objavljeni popis stanovnika ukazuje da se trend starenja stanovništva nastavlja.
Neke od kineskih provincija već su ostale bez novca za mirovine, a neka su mjesta pretvorena u ‘gradove duhova’.
Mogu se vidjeti slike kao u Slavoniji da ljudi prodaju kuće za bagatelu.
Ali za razliku od nas, mnoge zemlje shvaćaju katastrofu koja dolazi i čine sve da se to bar ublaži.
Od starijih ljudi se traži da rade što dulje, pa se u Njemačkoj razmišlja da se sa 67 podigne dob za mirovinu na 69 godina.
Nijemci nastoje i stvoriti što bolje uvjete za mlade, pa se u nekim sredinama već osjećaju rezultati i stopa plodnosti raste.
Ali, taj njemački primjer je usamljen. U mnogim drugim zemljama nije pomoglo ni povišenje plaća za mlade, ni stvaranje znatno boljih uvjeta za roditelje s djecom.
Francuska nudi 130 eura mjesečne obiteljske naknade, a Italija stalno povećava bonuse za rođenje djece.
NYT iznosi brojne primjefre ljudi širom svijeta koji se boje budućnosti.
Tako je Anna Parolini napustila manje mjesto na sjeveru Italije i sa dečkom počela život u Milanu, ali nemaju hrabrosti da dobiju dijete.
Prihodi od oko 2000 eura ne garantiraju da bi mogli djetetu pružiti sve što je potrebno, a u velikom gradu nemaju nikoga tko bi im mogao pomoći.
Boje se da bi dolazak bebe mogao pogoršati ionako tešku situaciju u kojoj se nalaze.
Priča je poznata, može se lako primijeniti i na hrvatsku sredinu.
Brojni mladi žive u strahu od sutrašnjice, neizvjesnih poslova, nepovoljnih kredita.
Pandemija je pokazala da i turizam nije ‘siguran’, a nekoliko sezona stagnacije natjerat će i mlade u Dalmaciji da razmišljaju o odlasku.
Pusta Hrvatska svakako je znak za alarm, a ekonomska kriza koja se može očekivati nakon pandemije dodatni problem.
Mladi se najčešće odlučuju za jedno dijete, jer sve drugo predstavlja dodatni rizik.
Ljudi odustaju od snova za veliku obitelj.