Svaki tekst o Andreju Plenkoviću obično počinje i završava konstatacijom da je premijer koji nema pravu opoziciju.
Nije tako od jučer, tako je od početka njegovog prvog mandata, time da se u drugom mandatu to još više vidi i osjeća.
Ako je netko gajimo malo nade da će SDP stati na noge i početi biti prava opozicija sada takvih optimista gotovo da i nema, a sve ostalo što je na političkoj sceni za Plenkovića predstavlja blage ubode komarca.
Takoreći ništa.
Takvu komotnu poziciju u političkom životu Hrvatske Andrej Plenković je izborio donekle i vlastitim zaslugama.
Pomaknuo je HDZ s krajnje desnog pola na desni centar, a sam premijer ima dovoljno širine zahvatiti i sam centar, pa čak i dio liberalnih glasača i onih s ljevice. Njegove dvije operacije, odstranjenje Mosta i totalni udar na stranačku desnicu urodile su plodom.
Otarasivši se Mosta Plenković je stvorio uvjete da ga nitko ne ucjenjuje i da još jedan pokušaj ‘trećeg puta’ svede na realne okvire, što znači da nemaju snage biti jezičac na vagi kod formiranja Vlade i vođenja države.
Plenković je u trenutku kada se rješavao Mosta dosta hazardirao, jer su se stvari mogle presložiti drukčije.
Međutim, nisu, novih izbora nije bilo i šef HDZ-a je našao nove, tihe, partnere s kojima je izgurao prvi mandat.
Iskreno, Milorad Pupovac i manjinci su mu bili čvrst oslonac, ocijenivši da je bolje s Plenkovićevim HDZ-om, nego, recimo da Brkić i njegova ekipa preuzmu stranku, a on da i državu.
Drugi udar bio je na stranačku desnicu.
Dugo se spremao, bilo je i niz priprema za to, a i sam Plenković vjerojatno nije računao da će sve ići tako glatko.
Opet, išlo je, šaroliko društvo okupljeno oko Mire Kovača, Ivana Penave, Milijana Brkića i Davora Ive Stiera nije imalo šansu. Bez jakog vođe kojeg nisu imali nisu mogli pobijediti Plenkovića zastrašivanjem glasača HDZ-a da će propasti na izborima ako se brod ne okrene i prema desnici.
Oba manevra Plenković je učinio u vrijeme dok je SDP bio slab, tonuo iz dana u dan, a Bernardićevo vođenje stranke jasno ukazivalo da iznenađenja na parlamentarnim izborima neće biti.
Pojavio se i Domovinski pokret, projekt kojem je prvenstveni cilj bio da Kolinda Grabar-Kitarović izgubi izbore što se u konačnici i dogodilo.
Ali, nitko to nije uzeo kao poraz samog premijera, koliko god se on u kampanji zauzimao za bivšu predsjednicu.
Vukao se iza njih dugi spisak slaganja i neslaganja, pa koliko je na kraju bilo ljubavi ili ‘ljubavi’ kakva je očito vladala na Zrinjevcu kada su mladi diplomatski lavovi krenuli, može se tek nagađati.
Ali, iz svih tih bitaka Plenković je izašao kao pobjednik ili u slučaju predsjedničkih izbora nitko nije njega krivio za poraz.
Ojačao je do mjere kakvu je u hrvatskom političkom životu možda imao samo Ivo Sanader i to u prvom mandatu.
Istovremeno je jačao i politički utjecaj unutar Europske unije, također vrlo uspješno. Sudjelovao je aktivno pri izboru nove šefice Europske komisije i svaki njegov odlazak u Bruxelles je i ‘dolazak kući’, u milje kojem pripada i kojeg želi preslikati na Hrvatsku.
U svakom slučaju Andrej Plenković nema konkurencije na hrvatskoj političkoj sceni.
Poštuju ga i desni i lijevi, krajnje osporavaju samo krajnje desni i krajnje lijevi.
Doveo je do toga da je HDZ na hrvatskoj političkoj sceni neprikosloven i da sve svinjarije koje su nastale u prošlosti se gledaju kao na vrijeme ‘prije Plenkovića’.
Ovo sadašnje, ‘od Plenkovića’ bi trebalo biti nešto drugo, iako je i u pozadini tog vremena mnogo spornog što možda nikada neće u javnosti biti razjašnjeno.
Nije teško pogoditi i odgovor zbog čega?
Prije svega zbog toga što ne postoji jaka, artikulirana i spretna opozicija, koja se neće samo i isključivo baviti verbalnom ekvilibristikom, u Saboru i na tv postajama, već će djelovati na terenu, okupljati nezadovoljne vlašću i predstavljati pravu opasnost za vladajuće kada se približe izbori.
Ovako izgleda da Plenković može vladati još sto godina, ako nema druge, europske ambicije. Možda i ima, što je posve legitimno, pogotovo nakon odrađena dva puna mandata, što do sada nije uspjelo niti jednom premijeru.
A s ovakvom opozicijom HDZ bi najvjerojatnije lako osvojio i novi mandat, bez Plenkovića.
Za Hrvatsku nikako nije dobro što ne postoji jaka oporba i što vlast kritiziraju samo mediji i to poneki.
Politička konkurencija je preduvjet da jedna zemlja ide naprijed, da se političari bore oko projekata ali i njihove realizacije.
Ovih dana slušamo o projektima koji predviđaju kako ćemo živjeti za deset ili više godina, ali to su obično puke želje pisaca takvih štiva koje sa životom nemaju mnogo veze. A za opoziciju nije bilo privlačno ni pojavljivanje tog dokumenta, a još manje da o njemu ozbiljno raspravlja.
Priča o hrvatskoj opoziciji počinje i završava na Iblerovom trgu.
Agonija SDP traje i dalje, sve je više kalkulacija da bi loš uspjeh stranke na lokalnim izborima, što je za očekivati, doveo do rušenja i novog predsjednika Peđe Grbina. Kukati da se ništa revolucionarno nije dogodilo u SDP osim što ponovo počinju stranački ratovi za pozicije, liste i fotelje, nema nikakvo smisla.
SDP očito nema snagu da stane na noge, a nema ni lidera. Grbin, ako se ne uzme fizički izgled pred Plenkovićem izgleda kao politički patuljak, saborski fiškal koji misli da se u parlamentu može nešto učiniti, ali bez većine to je nemoguće.
Otuda i stare igre s prozivanjem ministara, pa glasanje na kojima interpelacije neslavno propadnu.
Taktika se pokazala lošom iza vrijeme Bernardića, a bit će tako i sada.
Ostaje, naravno, Zoran Milanović, ali njega ne treba gledati kao na igrača iz opozicije, jer je vjerojatno i njemu muka kada vidi nemoć SDP-a.
Ovo osobno prepucavanje od kroasana do polovnih automobila, od jazavaca do šmrkavaca u početku je možda uveseljavalo naciju, a sada je postalo zamorno i kontraproduktivno za obojicu.
Čak se ni ova jalova opozicije ne hvata na ‘argumente’ jedne ili druge strane, već kao i većina građana taj duel vidi više kao osobni obračun zbog starih rana.
Svi oni koji više okreću prema ljevici kada vide Andreja Plenkovića ne smatraju da im nije prihvatljiv.
Njima se čini da Plenković radi poneki ustupak desnom taboru, ali u tome ne vide neki posebni problem.
Oni koji su skloniji desnici, ali ne ekstremnoj, smatraju da je Plenković najbolje rješenje za HDZ dok čvrsto drži vlast, jer iz vlasti proizlaze i privilegije. Oni s centra zadovoljni su Plenkovićevim načinom vođenja politike, koji je malo fajterski, malo diplomatski oprezno.
A nitko od svih njih ne vidi tko bi premijera mogao zamijeniti. I tu sve stane.
A da postoji prava opozicija stvari bi za Plenkovića svakako izgledale mnogo opasnije.
Postavljalo bi mu se pitanje zašto smo zadnji u Europi, zašto će pad BDP-a biti među najvišim, zašto su nas kilometrima prestigli Češka, Mađarska, Poljska, Slovačka, zemlje koje su na život u bivšoj Jugoslaviji gledale sa zavišću.
Postavili bi mu pitanje zašto se ljudi iseljavaju iz Vukovara, ali i svih drugih hrvatskih mjesta, gdje su nestali novci namijenjeni projektima za Slavoniju ili Dalmaciju.
I bezbroj drugih.
Prava opozicija bi nastojala doći i do podrške u strukturama koje su preduvjet da se obnaša vlast ili dođe na vlast.
Prava opozicija bi djelovala na terenu, ugrožavala centar moći i na lokalnoj i na nacionalnoj razini.
Prava opozicija bi nudila jednostavne, male projekte koji bi donijeli bolji život građanima, a koje nije nemoguće realizirati.
Ovako, Plenkovićeva era i dalje traje nesmetano, a nema ni načina da bude valjano ocijenjena.
Za neke je sve onako kako premijer govori, neki u to ne vjeruju, a većini je ionako svejedno jer ništa ne može promijeniti.
I pobornici i protivnici premijera su složni samo u tome da postoji jedan i jedini relevantni hrvatski političar, a to je Andrej Plenković. Svi drugi su kulisa demokracije, ali jako neuspjela i za kazalište kakva je hrvatska politika.
Foto: European People’s Party (EPP)
