Spektakularnom izložbom ‘Murtić 100’ obilježava se stota godišnjica smrti jednog od najvećih hrvatskih umjetnika Ede Murtića, a u danima koji slijede moći će se vidjeti još nekoliko izložbi sa djelima velikog majstora.

Tako će u zagrebačkoj Laubi u utorak biti otvorena izložba ‘Nova apstrakcija’ koju priprema Edin sin Marko Murtić, poznati arhitekt, a riječ je o djelima iz jedne od posljednjih ciklusa Murtićevog slikarstva.
Zagrebačka izložba koju je sjajno, gotovo genijalno osmislio i realizirao Branko Franceschi impresionirala je sve koji su je do sada vidjeli, pa tako i hrvatskog predsjednika Zorana Milanovića. Dugo je razgledao Edina djela, išao od platna do platna, a za njim i dvojica bivših šefova države, agilni Stipe Mesić kojeg su godine očito zaboravile i Ivo Josipović. Otvorenje izložbe nije moglo proći, naravno, ni bez Budimira Lončara koji je jedan od onih koji ne propušta kazališne premijere ili otvorenje izložbi, a među brojnim posjetiteljima bili su strastveni kolekcionari poput Asima Kurjaka, fantastično talentirani mladi umjetnik Fedor Fischer, brojni umjetnici svih generacija. Nije došao nitko iz vlade, pa čak ni ministrica kulture, jer, valjda, gdje je Milanović nema Plenkovićevih ljudi.
U sjeni Edinih djela bila je i Murtićeva obitelj, supruga Goranka Vrus Murtić, također vrhunska umjetnica, te sinovi Marko i Ranko, koji su dobrim dijelom zaslužni što se sačuvalo sve ono najvrednije što je umjetnik godinama stvarao.
U svom ateljeu, na zagrebačkom Tomislavcu, istom onom gdje je za zagrebačkih dana radio Vlaho Bukovac. Nažalost, atelje je dobrano oštetio potres, a u atmosferi druženja nakon otvorenja izložbe mogla su se čuti zanimljiva sjećanja Zdravka Zime iz vremena okupljanja vrhunskih hrvatskih intelektualaca u društvu Ede Murtića.
Bio je tu i Fedor Džamonja, sin velikog Dušana, koji se nakon potresa u kojem mu je znatno oštećen zagrebački stan, preselio u Vrsar.
I, naravno, logično je bilo pitanje – zašto dvoje tako značajnih umjetnika, poput Ede Murtića i Dušana Džamonje nemaju muzej u Zagrebu.
Zašto nema mjesta gdje bi mladi ljudi mogli vidjeti da smo u dvadesetom stoljeću imali umjetnike koji su bili uz bok najvećih svjetskih.
Zašto turisti koji dolaze u glavni grad ne mogu na jednom mjestu vidjeti stvaralaštvo velikana hrvatskog slikarstva i kiparstva prošlog stoljeća.
E, odgovor na to pitanje nije ni lak, ni jednostavan. Naprosto, muzej nemaju ni Murtić, ni Džamonja, iako njihova djela i danas žive i jednako su provokativna, zanimljiva i privlačna kao u vrijeme dok su bili u punoj stvaralačkoj snazi.
Na temu Murtićevog muzeja razgovarao sa u više navrata sa gospođom Gorankom, pokazala mi je i skice kako je trebao izgledati i ispričala dugu sagu iz koje je vidljivo zašto je sve krenulo po zlu. Osnovana je i Fondacija Murtić koju vodi Ranko, planova je bezbroj, a Murtićeva supruga kaže da i ona ne zna što će biti dalje.
”Bilo je mnogo obećanja još od 2010. godine, dali smo i prijedlog o darovanju slika Zagrebu i Hrvatskoj, ali ništa se nije pomaklo. Nadam se da će nakon ovih izbora sve krenuti”, kaže Goranka Murtić, svjesna da hrvatski političari baš ne brinu mnogo o kulturi.
Pogotovo ne kada je riječ o kapitalnim opusima najznačajnijih umjetnika koji su najčešće prepušteni zaboravu. A sve civilizirane zemlje kojima je stalo do promocije vlastitog imidža, čine sve da novim generacijama ostave tragove stvaralaštva najvećih umjetnika.
Hrvatska kao Hrvatska, čim neki od velikana ode, za tri dana slijedi zaborav. Tako mladi ne znaju ni tko je bio Jakov Gotovac ili Ivo Tijardović, što su radili Emanuel Vidović ili Miroslav Kraljević, kakav su životni put imali Fabijan Šovagović ili Dušan Vukotić.
Nabrajati bi se moglo unedogled, ostaje samo tužna činjenica da zasluženo pamtimo Šukera i Bobana, ali ne i Knifera ili Peru Kvrgića.
Kada je riječ o Džamonji, situacija je slična.
Edu Murtića je prvo Kolinda Grabar-Kitarović iselila iz sobe na Pantovčaku, jer bi valjda bilo bogohulno jednog ljevičara, antifašista, slikara tamo držati. Uostalom, Murtić je imao i prije peripetije sa svojim djelima i političarima.
”U Predsjedničkim dvorima visjela je jedna moja slika. Prije nekoliko godina novine su zabunom pisale o tome da sam ušao u stranku Mike Tripala i da sam u toj stranci preuzeo odgovornu dužnost. To nije bilo točno. No, poslije te vijesti moj prijatelj Tuđman naredio je da se sa zida skine moja slika. Reagirao je kao malo dijete”, govorio je Murtić 1997. godine. Edin veliki prijatelj Budimir Lončar kaže: ”Murtić je bio prije svega slikar, pa tek onda sve ostalo.
Međutim, mora se imati u vidu da se njegov likovni život uvijek kretao kroz društvena zbivanja. Bio je stalno u politici, ali nikad njen eksponent, nego zagovarač onih svjetonazora u kojima su bili dominantni antifašizam, lijeva misao i vrijednosti partizanske borbe, na sudjelovanje u kojoj je bio ponosan. A kao hrvatski partizan bio je opsjednut ustaškim zločinima i to je smatrao da mu je kao hrvatskom humanistu trajna obaveza. Primjeri za to u njegovoj su umjetnosti ilustracija ‘Jame’ Ivana Gorana Kovačića i ‘Oči straha’.
A zagrebačka izložba potvrdila je tu nevjerojatnu snagu Murtićevog slikarstva, aktuelnu danas kao i u vrijeme kada je stvarao. Taj, nevjerojatno produktivni umjetnik, poput Picassa, također nije dočekao vlastiti muzej, a pitanje je hoće li ga dočekati i njegova obitelj koja se brine za ostavštinu i da se ne zaboravi ime Murtić. Neće se, naravno, ime Ede Murtića nikada zaboraviti, kao ni ime Dušana Džamonje, ali ostaje gorki okus da svi oni koji bi trebali njegovati sjećanje na velike umjetnike nemaju ni snagu, ni viziju realizirati muzej Murtića i Džamonje.