Iako je do lokalnih izbora u Hrvatskoj ostalo nešto više od pola godine pripreme su u punom jeku, stranke grčevito žele što prije iznjedriti kandidate, a predkampanja će u punom jeku krenuti u siječnju.
Dvije vodeće stranke prije svega žele osvojiti velike gradove, a već sada je posve jasno da kandidata sa zvučnim imenima, koji imaju nešto iza sebe, naprosto nema.
Političari opće prakse kakve producira HDZ i SDP prolaze na parlamentarnim izborima, ali lokalni su nešto posve drugo.
Građani najčešće ne gledaju tko čiji dres nosi, već procjenjuju može li im kandidat za gradonačelnika donijeti bolji život. A, nažalost, hrvatska politika nema mnogo kadrova koji su se iskazali u ispunjavanju želja građana i tako će i ovaj put mnogi od onih koji se sada nude kao idealni kandidati na kraju propasti.
U prvom planu ostaju bitke za Zagreb, Rijeku, Split i Osijek. Bit će zanimljivije nego ikada, jer pravog favorita nema ni Rijeka gdje u političku mirovinu odlazi Vojko Obersnel, ni Split, gdje se Andro Krstulović Opara nije iskazao kao HDZ-ova dobitna kombinacija, ni Osijek, koji se kao i cijela Slavonija koprca u ekonomskim problemima kojima se ne nazire kraj.
Ostaje Zagreb, u kojem Milan Bandić suvereno vlada dvadeset godina.
A kako stoje stvari, vladat će i dalje, jer pravog protukandidata za sada nema ni na ljevici, ni na desnici.
Ostaje Tomislav Tomašević, ali su njegove šanse minimalne, jer prije svega nema iza sebe apsolutno ništa što treba za vođenje velikog ‘poduzeća’ kao što je glavni grad jedne države.
HDZ je do sada puštao probne balone s Ivanom Domagojem Miloševićem, koji je na parlamentarnim izborima dobio katastrofalno malo glasova i sigurno ne bi prošao ni na nivou grada.
Onda je na red došao Vili Beroš, perspektivni ministar zdravlja koji se pokazao kao spretni komunikator u prvom poluvremenu borbe protiv korone, ali je u drugom sve otišlo kvragu.
Niti je ministar sredio bar djelomično resor kojim upravlja, niti je pokazao autonomnost u vođenju Nacionalnog stožera koji je postao produžena ruka vladajućeg HDZ-a, a mnoge od odluka su donesene isključivo političkim pritiskom.
Poput ove sada da će usred buktanja epidemije u Vukovaru biti Kolona sjećanja. Kalkuliralo se i s Damirom Vanđelićem, ali je daleko premalo vremena da ga se pretvori u izglednog kandidata, prije svega i zbog činjenice što javnost o njemu malo zna.
A ostaje i sporno da prvi čovjek najvećeg osiguravajućeg društva u zemlji sada bude na čelu institucije koja će se brinuti za obnovu Zagreba razrušenog potresom.
Sve u svemu, HDZ pravog kandidata u ovom času nema.
A stranka ni do sada nije dobro prolazila na zagrebačkim izborima. Ostaje naravno da se pokuša naći netko izvan stranke, ali i to je riskantan posao koji ne garantira uspjeh.
Sa SDP-om je još gore, jer oni zapravo nemaju nikoga. Govoriti o Gordanu Marasu kao kandidatu gotovo je smiješno, a kadrovska baza zagrebačke organizacije je tako tanka, posvađana i konfuzna da je iz nje nemoguće iznjedriti kandidata koji bi mogao bar donekle ugroziti Bandića.
Slično je i s drugim strankama, ostaju naravno vanstranački ljudi, ali i njih bi trebalo promovirati što prije ako se želi, koliko toliko, naći idealnog kandidata.
Ostaje naravno i Milan Bandić.
Sa svim svojim manama, ali prije svega uspjesima. Iza Bandića su, koliko ga god njegovi protivnici napadali, rezultati i to oni vidljivi, a to je i najglavnije što se na lokalnim izborima traži. Građanima nije do visoke politike i ideologije, oni žele asfaltirane puteve, vodovodnu mrežu, parkove i vrtiće, škole i domove zdravlja, a svega toga Zagreb ima i imat će i dalje. Bandićeva mašinerija radi, najčešće bez mnogo PR-a, a građani to u konačnici osjete i vide i to će biti presudno i na izborima koji slijede.
Bandić za razliku od drugih kandidata neće trebati mnogo obećavati i moći će više govoriti o tome što je u Zagrebu postignuto, a njegovi protukandidati će trebati svoju promidžbu graditi na udaru na njega i obećanjima kojima u Hrvatskoj ionako malo tko vjeruje.
Bitka za Zagreb tako će se pretvoriti u bitku moćnog prvog čovjeka grada koji se, začudo, u dvadeset godina nije zamorio ni ‘delanjem’, ni stalnim udarima onih koji misle da ga lako mogu srušiti i da je ”upravo sada” idealni trenutak za to.
Prošli su izbori pokazali koliko je naivno bilo u tako nešto vjerovati.
Splitska lokalna politika tek se zahuktava, nakon što je Opara odustao od nove kandidature.
Nažalost, rezultati njegovog vođenja grada su loši, pa i Kerumovo vrijeme izgleda idealno u odnosu na ovo što gradonačelnik ostavlja.
Split je često na naslovnicama zbog raznih slučajeva koji ukazuju da stanje u gradu nije dobro, a od brojnih najavljenih megalomanskih projekata nema gotovo ničega.
Domagoj Maroević koji je trebao biti HDZ-ov kandidat je odustao, iako je navodno imao i podršku samog Andreja Plenkovića.
Pravi politički gospodari iz HDZ-ove kuhinje, od Ante Sanadera do Petra Škorića grčevito traže rješenja, ali je njih za lokalne izbore teško naći preko noći.
SDP je u Splitu posljednjih godina tonuo, stranka je daleko od opravka i na nacionalnom planu, pa je vrlo teško naći pravog kandidata za grad kakav je Split.
Pogotovo što će Splićani tražiti polaganje računa za sve stranke koje su do sada obećavale brda i doline, a onda pokazale da su nesposobne bilo što realizirati.
U korona krizi još je teže obećavati, jer su ljudi svjesni da treba prvo preživjeti, a tek onda vidjeti što ih čeka.
Osijek također čeka neizvjesna utakmica, jer Ivica Vrkić neće tražiti još jedan mandat.
Tamo HDZ bolje stoji nego u drugim gradovima i ima šansu osvojiti vlast, ali ostaju brojne prepreke.
Jedna od njih je da obećanja koja su došla iz HDZ-ove Vlade o preporodu Slavonije nisu dala rezultate, bar do sada, a mnogi novci su otišli u privatne džepove, umjesto u projekte.
To se, naravno, reflektira i na sam Osijek.
Za očekivati je da će i SDP krenuti u bitku za povjerenje Osječana, ali teškog topništva ni oni nemaju.
Ambicije će iskazati i kandidati iz drugih stranaka, prije svega iz Domovinskog pokreta koji još uvijek u Slavoniji ima utjecaj, ali je pitanje hoće li to biti i dovoljno za gradonačelničku fotelju.
U Rijeci ostaje na SDP-u ogroman izazov sačuvati Obersnelovu fotelju.
Od 1993. godine SDP čvrsto drži Rijeku, a na prošlim je izborima 2017. prvi puta izgubio većinu u Gradskom vijeću i trebalo je mnogo alkemije da se dođe do preslagivanja.
Sada je nova nada Marko Filipović, kojeg je podržao i novi stranački šef Peđa Grbin, ali je posve jasno da mu neće biti lagan put.
Obersnel je bez sumnje vješt političar, s mnogo utakmica u nogama i Filipović je mogao od njega mnogo naučiti, ali poslije Obersnela ostaju i problemi u gradu koji se pripisuju dosadašnjoj gradskoj vlasti u kojoj je i novi kandidat sudjelovao.
Prije svega će Filipović trebati dokazati da se može odmaknuti od ‘ćaće’, Obersnela i ponuditi Riječanima projekte koji će Rijeku, napokon, pozicionirati kako zaslužuje.
Ali, sada su tu i ambicije HDZ-a, koje ne taji ni moćni ministar Oleg Butković koji bi silno želio da njegov HDZ postigne što bolji rezultat.
Plenković je u 3. maju rado viđen gost, a mnogi su kalkulirali da je i prilikom posljednje posjete Rijeci dao upute tko će u trku za gradonačelnika.
Tu su i alternativna rješenja, možda se ponovo pojavi i Lista za Rijeku, ali već i sada je jasno da niti jedna stranka nema jako ime koje bi unaprijed garantiralo pobjedu.
Očito, hrvatskim je političarima draže ući u Sabor, nego u vruće gradonačelničke fotelje.
Kako vrijeme ide i hrvatski će građani od ljudi koji vode gradove tražiti rezultate, a tu se naši političari ne iskazuju.
Priče o ustašama i partizanima i dalje su rezervirane za stranačke lidere, a gradonačelnici trebaju brinuti o vodovodnim cijevima, odlagalištima smeća, lokalnim cestama, parkiralištima.
A to je, naravno, teže od praznih priča.
Pa nije čudno da Milan Bandić, iza kojeg stoje rezultati već dvadeset godina čvrsto drži vlast u Zagrebu, dok su ostali gradovi u potrazi za idealnim kandidatom.
Foto: Grad Zagreb
