U orkestriranim porukama europskih čelnika, od vremena do vremena, ponavlja se stara fraza da zemlje Zapadnog Balkana treba primiti u europsko društvo.
Posljednji je to rekao predsjednik Europskog parlamenta David Sassoli, talijanski političar i novinar, koji jugoistok Europe dobro poznaje.
Sassoli je rodom iz Firence, radio je prvo u malim, lokalnim novinama prije nego što je prešao u rimsku redakciju Il Giorna, a kasnije vodio mnoge televizijske emisije.
Kao jedan od najpopularnijih talijanskih novinara često se susretao s vijestima ‘s brdovitog Balkana’, pogotovo kada je postao zamjenik direktora TG1.
Sassoli, kao sedmi Talijan koji obnaša sada dužnost u Europskom parlamentu, predstavlja europsku ljevicu i budućnost Europe svakako ga posebno zanima. Ujedno je i član ”Articolo 21, liberi di…”, udruženja u kojem su novinari, odvjetnici, znanstvenici koji promiču načela slobode izražavanja.
Tako da njegov apel za zemlje Balkana nije nešto neočekivano, samo je druga stvar je li to uopće realno u ovom trenutku.
”Proširenje može donijeti ogromne koristi kako regiji, tako i Europi u cjelini i pomoći osigurati stabilan, prosperitetan i miran kontinent”, rekao je Sassoli u posljednjem intervjuu za Funke, njemačku medijsku grupu u čijem su sklopu mnogi mediji.
I odmah nakon te konstatacija ide ono obavezno ‘ako ispune kriterije’. ”Reforme moraju biti dovršene u svakoj od tih zemalja, ali i EU mora izvršiti svoja obećanja”.
I tu je početak i kraj priče. Red reformi, red raspoloženja u Uniji i odmah je jasno da je i ovaj Sassolijev apel za zemlje Zapadnog Balkana samo jedan u nizu koji neće pomaknuti stvari.
Upravpo je i najveći problem što se ne naziru reforme na jugoistoku Europe, pogotovo ne u BiH koja je stotinu svjetlosnih godina udaljena od EU.
U ovom času Bruxelles vodi pregovore sa Srbijom i Crnom Gorom, dok su Albanija i Sjeverna Makedonija službeni kandidati.
Prije mjesec dana Skopje je dobilo podršku Austrije, Češke i Slovenije za početak pregovora, dok su Kosovo i BiH ‘potencijalni’ kandidati, što god to znači.
I dok se uporno ponavlja ono o čemu je sada i šef Europskog parlamenta govorio, potrebi proširenja, zemlje EU-a okrenute su svojim problemima i malo tko razmišlja o novim članicama.
Ni odlazak Velike Britanije nije ništa promijenio, pa EU prvo čekaju vlastite reforme i dogovor kako dalje. Kao problem ostaju i stalni nesporazumi na samom Balkanu, pa Bugarska stavlja veto za početak pregovora EU i Sjeverne Makedonije zbog spora oko jezika i povijesti.
Zemlja koja je zbog pritiska promijenila i ime, Makedonija, svakako nije zaslužila takav tretman, ali tu je, što je. Uzalud u Skopju tvrde da je makedonski jezik zaseban južnoslavenski jezik koji čini dio kulture i nacionalnog identiteta zemlje, jer Sofija inzistira da je riječ o regionalnom dijalektu bugarskog.
Nešto više o ovoj temi progovorio je i hrvatski predsjednik Zoran Milanović, što je izazvalo nove tektonske nesporazume između njega i premijera Andreja Plenkovića.
Nova teza koja se promovira je da regija zajedno uđe u EU, ali to je krajnje nerealno.
Govorilo se o tome više na nedavnom susretu Brdo-Brijuni u Sloveniji, ali se već tamo vidjelo da cijela ideja teško može funkcionirati u stvarnosti.
Treba podsjetiti da je i u vrijeme hrvatskih pregovora sa EU lansirana slična teza, o potrebi da Hrvatska i Srbija zajedno uđu, ali se pokazalo to nerealnim, jer je Zagreb brže i efikasnije provodio reforme.
Sada se stvar još više zakomplicirala, jer su odnosi među zemljama jugoistoka sve kompliciraniji, a očito nema rješenja ni za Kosovo.
Bruxelles je svjestan da će odugovlačenje rješenja dovesti do pojačanog utjecaja Rusije i Kine u ovom dijelu Europe.
To se već događa, a europska neizvjesnost za mnoge države može značiti i jače okretanje Pekingu i Moskvi.
Kinezi ionako kredite dijele šakom i kapom, Rusi naoružavaju partnere, a neraspoloženje građana u Srbiji i Crnoj Gori sve je više okrenuto protiv Bruxellesa.
Jer, što se duže čeka u europskoj čekaonici, sve je manje optimizma građana da će zemlja zaista i ući u EU.
Sve to naravno zna i Sassoli, ali od vremena do vremena ipak treba, bar na riječima poslati poruke nade za zemlje jugoistoka.
Pustimo ih da postanu članice, kaže, ali nitko ih ne sprječava da to ostvare.
Problem su rokovi i uvjeti, a oni su sve rigorozniji kako vrijeme prolazi.
Hrvatska diplomacija nije ni aktivna, ni pasivna, o toj vrućoj temi proširenja.
Zagreb je svjestan da će konačne odluke donijeti ‘veliki’, ali svojem istočnom susjedu Srbiji postavlja dodatne uvjete. U Beogradu se to tumači kao nametanje bilateralnih problema u pregovaračku košaru, nešto što je Slovenija radila Hrvatskoj. Za Zagreb je vrlo važno ‘pritisnuti’ susjeda da se ubrza proces rasvjetljavanja nestalih, što je prije svega civilizacijsko pitanje, ali pomaka i dalje nema.
Ali, Zagreb svakako nije glavna prepreka za susjede, njima ostaje nastavak pregovaračkog procesa i otvaranje i zatvaranje brojnih poglavlja, posebno onih najosjetljivijih, kao preduvjet za članstvo.
To se prije svega odnosi na reformu pravosuđa, slobode građana i sve ono što je morala prihvatiti i Hrvatska da bi postala članica. Što je kasnije mnogo od toga napušteno i zanemareno, druga je priča.
Treba biti realan i prihvatiti da Europi nije prioritet proširenje.
Kada bi i neka zemlja kandidatkinja ekspresno provela reforme i prihvatila sve što Bruxelles zahtijeva, pitanje je da li bi brzo ušla u EU. Primjer su i Bugarska, Rumunjska i Hrvatska koje godinama čekaju ulazak u šengenski prostor, a tek treba vidjeti kada će se i to dogoditi.
Puno je mogućih kočnica i kočničara budućeg proširenja, kao i prisustvo raznih koncepcija što je budućnost Europe. Primanje novih članica, za koje je jasno da će životariti u europskoj obitelji ili veća Europa sa integriranim Balkanom, uvijek buretom baruta koji može eksplodirati ako nije pod kontrolom.
Za Hrvatsku je proširenje EU važno, pogotovo potreba da Srbija uđe u članstvo.
Mnogi problemi u regiji bi na taj način bili ako ne riješeni, onda bar pod kontrolom.
Povećala bi se i gospodarska suradnja Hrvatske sa zemljama istočne Europe, što može koristiti svima.
Hrvatska bi mogla postati pravi most između ‘stare’ i ‘nove Europe’, ali u realizaciji svega toga ima puno nepoznanica. Prije svega ta što Bruxelles očekuje od zemalja kandidatkinja i koji će biti politički uvjeti.
Ako za Srbiju bude priznanje Kosova onda od ulaska te države u EU još dugo neće biti ništa. Jako se kompliciraju i prilike u Crnoj Gori, ekonomske i političke, a dobrim dijelom će gospodarstvo ovisiti o Kini, nakon primljenih ogromnih kredita koje treba vraćati.
BiH je izgubljena priča, jer nitko realan, čak ni na riječima, ne govori o realnoj europskoj perspektivi zemlje koja se ako ne raspada, on da životari u nekoj čudnoj simbiozi nacionalizma, klijentelizma i besperspektivnosti.
Očekivao se jači angažman Amerike u BiH, ali i u cijeloj regiji, međutim za sada do toga nije došlo.
A Europska unija je spora, inertna, pogotovo u realizaciji planova, pa ćemo i u budućnosti slušati i čitati intervjue poput ovoga koji je dao predsjednik Europskog parlamenta.
A u stvarnosti se neće mnogo promijeniti.
Sam Sassoli bio je sudionik brojnih skupova na kojima se govorilo o proširenju i na kojima su lideri zemalja Zapadnog Balkana iznosili svoje viđenje stanja u regiji.
Lako bi bilo nabrojati pet, šest diplomatskih fraza koje se ponavljaju na van, dok se na zatvorenim skupovima često i osobno sukobljavaju lideri.
Na Brdo kod Kranja, posljednji takav skup, nije došao nitko iz EU administracije, kao ni francuski predsjednik Emmanuel Macron, uz poruku da je najbolje da lideri sami rješavaju probleme. Pomaka, naravno, nije bilo uz sipanje diplomatskih fraza o važnom skupu i slično.
Proces proširenja stoji i to je realnost. Kako sada stoje stvari do kraja desetljeća vjerojatno niti jedna zemlja neće ući u EU.