Otišao je još jedan veliki glumac sa ovih područja, Mustafa Nadarević, u sedamdeset i sedmoj godini, nakon kratke borbe s rakom pluća. Do nedavna je bio u bolnici, u već poodmaklom stadiju karcinoma, ali je otpušten i umro je u svom zagrebačkom stanu.
U posljednje vrijeme nije ni izlazio zbog korone, a povremeno se čuo sa svojim kolegama glumcima i ljudima iz kazališta i televizije koji su ga hrabrili u borbi protiv opake bolesti.
Posve iznenada otkrio je novinarima da boluje od raka pluća, kao jedan iz rizične skupine jer je bio strastveni pušač.
Odmah se uključio i u kampanju ”Udahni za život”, ali i nastavio sa snimanjem popularnog serijala ”Lud, zbunjen, normalan”, kao Izet Fazlinović koji je kao čangrizavi starac osvojio srca televizijskih gledaoca.
U stvarnosti je bio posve drugačiji, vedar i duhovit, ali nimalo negativan.
”Kada sam shvatio da je to dio života, da je bolest dei života, onda sam je prihvatio. Kad nešto prihvatiš sa ljubavlju, onda se može pobijediti zloćudna bolest”, govorio je nakon što mu je otkrivena bolest, ali nažalost veoma brzo je opet završio u bolnici.
Preporučao je svima koji imaju neke probleme da odu odmah do lliječnika, ne otkrivši da li je i sam čekao predugo.
”Mogu im preporučiti da ne budu primitivni, da se ne plaše doktora. Meni je doktor još kao malom djetetu bio ‘jao’, od zubara nadalje, sve je bilo strašno. Dobro je da se ide na vrijeme na preglede jer onda je izlječivost vrlo blizu”.
Činilo se i da se oporavlja, dobio je nekoliko kilograma i nastavio s radom, a onda se u svibnju ponovo našao u bolnici na svoj sedamdeset i sedmi rođendan.
”Ne znam kada ću izaći, ne znam što bi više rekao o svom stanju”.
O njegovoj bolesti progovorila je i njegova kćerka Nana Nadarević, otkrivši da ne bi uopće pričao o bolesti da nije bila u pitanju kampanja o važnosti odlaska na preglede.
Nadarević je rođen 1943. godine u Banja Luci, otac mu je bio domobranski narednik koji je umro 1946., a majka domaćica i Mustafa je odrastao kod dede i bake u Zagrebu gdje je završio i prvi razred.
Ostalih sedam je pohađao u Bosanskom Novom, a gimnaziju u Rijeci.
Tamo je i počeo s amaterskom glumom, a nakon toga je završio Akademiju dramskih umjetnosti u Zagrebu.
A onda su slijedile uloga za ulogom, od Zagrebačkog kazališta mladih do HNK, igrao je Leona u ”Glembajevim”, Pometa u ”Dundu Maroju”, a sredinom osamdesetih prošlog stoljeća počeo je i s karijerom na filmu.
Prvo s malom ulogom Zijaha u filmu Emira Kusturice ”Otac na službenom putu”, pa ulogama u filmu Gorana Markovića ”Već viđeno”, Vrdoljakovim ”Glembajevima” i mnogim drugim. Bio je i uspješan redatelj s predstavom ”Let iznad kukavičjeg gnezda”, ”Balkanskim špijunom” Dušana Kovačevića, a radio je i u Sarajevu i Beogradu.
Druželjubiv, ali samozatajan, nikada se nije prepustio popularnosti, pa ni kada je kao Izet Fazlinović ušao u srca gledatelja, nakon što je već ostvario 150 kazališnih i 60 filmskih uloga. Ženio se tri puta, ali ženidbe i rastave nisu nikada bile medijski spektakl.
Njegova treća supruga Slavica također je umrla od karcinoma.
Njegove kolege glumci su ga obožavali, pogotovo druženja s njim koja su se znala otegnuti do jutra.
U rijetkim intervjuima otkrio je da je u mladosti u Rijeci radio ka izbacivač.
”Gdje sam ja bio djevojke su stalno dolazile, ali ne zbog mene već zato što nije bilo tuče”.
Uz smijeh bi znao pričati da je uvijek bio ‘noćna ptica’ i da je radio po noći, dok drugi spavaju.
”Ja uzimam moj posao kao bilo koji drugi posao, vodoinstalatera, vozača, doktora”, tvrdio je Mustafa i govorio da u svemu, pa i kod glumaca, treba sreća.
