Neurokirurg Vili Beroš u ovo vrijeme prošle godine bio je nacionalni junak. Osvježenje na hrvatskoj političkoj sceni, energični novopostavljeni ministar u jeku korona krize i nova nada umornog i kadrovski siromašnog HDZ-a.
Uvijek spreman odgovarati na izravna pitanja, uz ono prepoznatljivo ‘hvala što ste me to pitali’, ne bježeći ni od loših vijesti koje je donije epidemija strašnog virusa.
Činilo se da je novo lice u ministarskoj fotelji napokon jedna dobra vijest u poplavi onih loših koje su pratile prošlu Plenkovićevu Vladu, punu afera.
Naslijedio je profesora Milana Kujundžića sa kojim se javnost grubo obračunala, a očito će i politička mašinerija HDZ-a u svemu imala svoje prste.
Niti je Kujundžić bio tako slab, niti su ‘otkrića’ o njegovoj zaboravnosti sa imovinskom karticom bila tako snažan potiv za odlazak, ali, eto, Hrvatska je beskompromisna i traži samo ministre bez ijedne fleke.
Tako se pojavio Beroš, koji je u Kujundžićevo vrijeme bio u njegovoj sjeni, ali očito pripreman igrač za nove bitke ako ministar padne.
Što se događalo u pozadini HDZ-ove političke kuhinje teško je danas govoriti, ali se kao spasitelj hrvatskog zdravstva pojavio Splićanin sa diplomom Medicinskog fakulteta u Zagrebu i doktoratom na poslijediplomskom doktorskom studiju na PMF-u iz područja molekularne biologije.
Iza Beroša je, kao uostalom i svakog istaknutog liječnika srednje generacije bogata karijera, specijalizacija iz neurokirurgije, docentura, pročelničko mjesto u zagrebačkoj bolnici Sestre Milosrdnice, zvanje primarijusa , da bi na kraju , 2012. godine bio izabran za izvanrednog profesora u znanstvenom području biomedicinskih znanosti.
Kolege kažu da je vrhunski liječnik, jedan od mnogih koji je bijelu kutu zamijenio atraktivnom političkom karijeriom. Mogli bi nabrajati do besvijesti, od Andrije Hebranga i Mate Granica, Ivića Pašalića i Darka Milinovića, Rajka Ostojića do Miranda Mršića i tako u nedogled.
Što to liječnike vuče da ozbiljno zanimanje puno stručnog znanja zamijene za balkansku političku krčmu iz koje, očito, izlaza nema teško je reći, ali je naprosto tako.
Za Vili Beroša u njegovoj biografiji važan je i podatak da je član HDZ-a.
E, to je otvorilo vrata da kutu iz Vinogradske zamijeni za odijelo u Ministarstvu zdravstva, jednom od najnepopularnijih, jer puni mandat gotovo nitko od njegovih prethodnika nije izdržao.
Uostalom, malo tko je ostavio i neki trag, time da je Darko Milinović proveo mnoge promjene koje su donijele nešto novo i bolje.
Treba znati da je u to vrijeme državni tajnik bio dr. Dražen Jurković, agilni liječnik koji je danas direktor Udruge poslodavaca u zdravstvu, a osim izuzetne radne sposobnosti je i čovjek koji spaja, bez obzira na političke dresove i trenutačne političke igre. Jedan je od rijetkih koji je dao veliki doprinos modernizaciji sustava, pa bi i danas bio dragocjen za reformu zdravstva koju se ovaj put neće moći izbjeći.
Prije svega jer ima viziju, za razliku od mnogih ministara i državnih tajnika koji su došli poslije njega.
Beroš je sjeo u ministarsku fotelju u krajnje nezgodno vrijeme, kada je malo tko pretpostavljao da će pandemija nepoznatog virusa zakočiti cijeli svijet.
Još je danas u sjećanju kako je premijer obrazlagao odlazak Kujundžića stavom da se moramo koncentrirati za borbu protiv virusa, a politički su se analitičari smijali tom ‘dosjetkom’, smatrajući da je cilj bio maknuti starog i dovesti novog ministra.
Ali, Plenković je zaista imao pravo, slijedilo je teško vrijeme i u prvom činu borbe protiv korone Beroš se odlično snašao.
Nacionalni stožer vodio je iskusni Davor Božinović, čovjek za specijalne zadatke, a među igračima iz prve postave bili su Krunoslav Capak i profesorica Alemka Markotić.
Kako smo u toj prvoj rundi zaista bili efikasni, činilo se da je to tim snova. A onda su se ukazale prve pukotine, širenje zaraze u staračkim domovima koje su vodili, naravno, hadezeovi kadrovi.
I stavljanje pod tepih očitih propusta kojih je bilo i koji su rezultirali brojnim smrtnim slučajevima. Beroš je uspješno plivao bez obzira na te prve probleme, manevrirajući između interesa politike i stručnih preporuka, pa je pred ljeto bio nacionalni junak koji je HDZ-u otvorio put za nove pobjede.
U to vrijeme već se vidjelo da je Stožer velikim dijelom politiziran, jer ono što nije bilo dopušteno drugima i što se sankcioniralo prolazilo je kod ljudi bliskih politici, koji su se okupljali, častili i prelazili preko rigoroznih preporuka epidemiologa da se to ne čini. Procesija na Hvaru je bila dozvoljena, sve drugo ne.
Sabor nikada nije raspravljao o formalno-pravnim temeljima za rad Stožera i donošenja odluka, a Vlada se pojavljivala kada se trebalo pohvaliti i nestala kada je zagustilo. Beroš je, kao vjerni vojnik svoje stranke, ostao na vjetrometini, miran i staložen, strpljivo odgovarajući uz Capaka i na kritike da se Crkvi gleda kroz prste, dok su drugi pod povećalom.
Da u Hrvatskoj postoji organizirana i artikulirana opozicija već prošlo ljeto bi bila postavljena mnoga pitanja, ali osim medija nikoga nije bilo.
Tako je i Stožer učinio kardinalne greške dopuštajući na Jadranu rad noćnih klubova, dom se virus nije proširio i prekinuo sezonu.
Posljedice su bile teške, Austrijanci, Talijani i na kraju Nijemci spriječili su dolazak svojih građana u Hrvatsku, pa je bilo logično postaviti pitanje je li bilo bolje da se zabranio rad noćnim klubovima i spasilo posezonu.
I da skratimo priču, od jeseni do danas svaki novi dan donio je Vili Berošu nove probleme.
Od miljenika medija pretvorio se u ministra čiji se posao sve više problematizirao, pogotovo kada je izbio standardni igrokaz sa veledrogerijama i obustavom lijekova.
Bilo je posve jasno da su ministar Beroš i njegov tim isključivo zaokupljeni korona krizom, a da se dugovi zdravstva gomilaju i prijete eksplozijom. Sve onom što se i prije držalo pod tepihom sada je isplivalo van, a problematično je bilo i to da su mnogo veći izdaci za lijekove u godini kada se sve vrtjelo oko korone, a obustavljeni i mnogi zahvati u hrvatskim bolnicama.
Dugovi su se počeli mjeriti u milijardama, ponovo je došla u prvi plan javna nabava kao poligon za bogaćenje mnogih, a Beroš je sve više počeo i križarski rat protiv dijela zdravstvenih radnika, poput liječnika obiteljske medicine.
Ostala je još jedna sramota, a to je činjenica što Hrvatska valjda jedina u Europi, a možda i u svijetu, nije primjereno nagradila liječnice i medicinske sestre iz prve linije borbe protiv korone.
Da nije bilo entuzijazma zdravstvenih radnika, kao mnogo puta do sada sustav bi se dodatno urušio, ali su liječnici i sestre ponovo, za male pare, pokazali spremnost da podnesu najveće izazove.
A ministar ih nije ni nagradio kako treba, niti je njihova uloga kroz politički život uopće istaknuta. Domaći uhljebi ponovo su dobili bitku nasuprot liječnika i sestara koji će mnogo, kada ova kriza bude gotovo, gotovo sigurno krenuti preko hrvatske granice. I to je naša realnost koju ni Beroš nije uspio shvatiti.
A sada je došlo ono najgore po ministra, afera sa platformom Cijepise i milijunskim iznosima za očito loše napravljen posao.
Ako se pokaže istinitim sve što sada mediji pišu, ministar Vili Beroš neće politički preživjeti. Sigurno neće ‘pasti’ do lokalnih izbora, ali gotovo sigurno do ljeta.
Mediji će još ubojitije navaljivati i otkrivati nove neugodne detalje, a već ih je sada dovoljno. Gotovo je nevjerojatno da su se ti silni milijuni, a spominje se 4,5 milijuna kuna, mogli dijeliti za jedan amaterski odrađeni posao, a onda će naravno doći i pitanje gdje su sve te pare završile.
Dobri vojak Vili korak je do provalije. Plenkovićeva taktika uvijek je ista, dok se ministar koprca on šuti i čeka da se dođe do kritične točke kada više nema natrag. Uostalom, svega je ionako bilo, od očito loše organizacije cijepljenja do problema da je do nedavno Hrvatska od svih zemalja EU bila na kraju po isporučenim količinama cjepiva.
Sve to ne ide na račun Vilija Beroša, ali kada kola krenu nizbrdo u njehov ruksak na leđima ubacit će se još mnogo toga, kako bi ruke profesionalnih političara ostale neokaljane. A izletnici u politici, među kojima je i Beroš, glavni krivci za sve, Pedro koji mora odgovarati za ono za što je kriv ili za ono za što nije kriv.
Vili Berošu, kako se sada čini, namijenjena je sudbina krivca i što nam se zdravstvo urušilo i što smo lutali u ovoj korona krizi, od nacionalnog junaka nevjerojatnom brzinom se pretvorio u tipičnog hadezeovog ministra koji će ispasti iz vlaka.