Prošli burni dani na političkoj sceni Hrvatske pokazali su da Andrej Plenković i dalje čvrsto drži sve konce u rukama i da pokorni đaci itekako slušaju strogog profesora.
Hrvatska gospodarska komora i dalje će biti poligon za zapošljavanje stranačkih poslušnika, čekajući neku reformu koje vjerojatno neće biti, zagrebački prosvjedni skup ugostitelja i svih kojima je sada onemogućen rad neće donijeti preokret u epidemiološkim mjerama, bar ne odmah, a premijer uspješno i dalje kadrovira.
Martina Dalić nova je šefica ”Podravke”, a Damir Vanđelić neće u trku za zagrebačkog gradonačelnika jer jednostavno i nije imao nikakve šanse ugroziti Milana Bandića.
Njegov Fond za obnovu Zagreba još uvijek nije konkretno počeo s radom, sve su to vrti oko nekih birokratskih natezanja, godinu dana nakon potresa.
Da sam Fond nikoga nije previše uzbudio pokazala je i press konferencija na kojoj novinari nisu Vanđeliću postaviti doslovno niti jedno pitanje, jer što pitati osim konstatirati da su i u radu Fonda postavljene stravične birokratske barijere. Kada je isplivalo u javnosti da se Vanđelić nije ni sa svojom starom kompanijom, moćnim Adrisom rastao u ljubavi, zaista više nije bilo vremena ni kroz HDZ-ov PR predstaviti ga razoračarim Zagrepčanima kao novu zvijezdu koja će zamijeniti Bandića.
Jer, jednostavno nije ni mogao Vanđelić konkurirati Milanu Bandiću.
Kada se samo sagleda što je učinio bivši biznismen iz privatnih voda i zagrebački gradonačelnik u dvadeset godina mukotrpnog rada sve je jasno. Tu je Bandić toliko superioran, što zna i HDZ, pa su očito ocijenili da treba ići s nekim posve novim licem. Uostalom, jasno je i to da je HDZ bitku za Zagreb unaprijed izgubio, kao što je tu bitku izgubio i SDP, a kampanja Možemo postaje sve smješnija.
Oni koji zamjeraju Bandiću ‘da obećava’ sami u svojim profesionalnim karijerama nisu izgradili apsolutno ništa, nemaju nikakvo iskustvo u vođenju velikih sustava.
I onda je naravno pitanje tko i što obećava, a istovremeno iza sebe nema apsolutno ništa. Plenkoviću je i to potpuno jasno, ali mu ostaje za utjehu da ga na nacionalnoj razini ne može nitko i ništa u ovom času ugroziti.
Ugostitelji, vlasnici teretana i svi koji sada ne mogu raditi ljuti su. S pravom.
Nisu samo ljuti hrvatski poduzetnici, tako je i u Europi i svijetu, ali njima država daje mnogo veća obeštećenja zbog toga što ne rade.
U Zagrebu se na račun ministra Tomislava Ćorića čulo ‘ostavka’, bilo je ironičnih dosjetki na imenovanje u ”Podravci”, a Andrija Klarić, vlasnik teretane koji je ovih dana uzburkao javnost zvonko je poručio ”svi smo mi Andrija”.
Koliko god ovakav skup ne može ništa promijeniti, za Plenkovićevu Vladu je upozoravajući.
Nije danas HDZ-u i premijeru prijetnja iz potonulog SDP-a ili malih strančica koje su izgubljene u vremenu i prostoru, ali je od građana. Lista nezadovoljnih sve je veća, pa su se u Zagrebu čule riječi ‘diktatura’ i sve najgore o političarima. ”Dajte svoje plaće liječnicima i sestrama”, izvikivalo se na centralnom zagrebačkom trgu, a na Plenkovićevoj Vladi ostaje pokazati empatiju prema ljudima koji zaista žive u krajnje teškim uvjetima.
Naravno da ni Plenković ni Vlada, pa ni Stožer ne mogu samo tako poništiti sve mjere, dok susjedna Austrija uvodi rigorozni sustav koji uključuje i potrebu PCR testa za odlazak frizeru.
Očito i mjera ‘4000 kuna’ više nikoga ne zadovoljava, pa su okupljeni građani poručili premijeru ”Andrej, dosta je”.
Dalija Orešković bila je još oštrija: ”Državi kakva smo pod HDZ-ovom vlašću postali, dužni smo pružiti otpor! Država u kojoj premijer određuje tko će biti šef Podravke koja je u 75-postotno privatnom vlasništvu, nema slobodno tržište! HGK ne služi gospodarskim interesima, već je politički plijen HDZ-a”.
Neće ovaj skup srušiti ni HDZ, ni Vladu, ali je ipak upozorenje da nezadovoljstvo postoji i da treba jako oprezno balansirati između mjera koje će se donositi od strane ionako politiziranog Stožera i onih koji su najveće žrtve posljedica pandemije, jer već mjesecima ne mogu normalno raditi. Jasno je i to da sve buduće mjere nisu stvar hira Stožera, već krajnje opasne i komplicirane situacije u kojoj smo ponovo vidjeli da na Europsku uniju baš nije najpametnije staviti sve karte.
Premijer je posljednjih dana bio u jednoj stvari u pravu, u drugoj u krivu.
S potpunim pravom se protivio opasnom izletu talijanskih europarlamentaraca koji su na svoju ruku, neodgovorno, željeli rješavati imigrantska pitanja.
Pokazao je i prstom na SDP, što nije do kraja razjašnjeno, a bilo bi katastrofalno da je iz te stranke zaista došla podrška za ovu avanturu europarlamentaraca. Hrvatska policija ulaže nevjerojatne napore na granici s BiH, prije svega štiti granicu i pravni poredak i to ne može nitko dovesti u pitanje. Tu se vodi i bitka za ulazak Hrvatske u Schengen, što se nažalost u ovom času ne čini kao realno rješenje u dogledno vrijeme.
EU opet nije pouzdan partner, ne donosi odluke, sve stavlja pod tepih, a hrvatska policija i sve ostale službe funkcioniraju upravo po sustavu kakav se od njih traži za prijem Hrvatske u schengenski prostor.