Mirno i dostojanstveno oko 10.000 ljudi odalo je počast žrtvama Vukovara, u tužnoj koloni koja svake godine prolazi gradom herojem koji je simbol otpora agresiji, ali i dokaz hrvatske pobjede u Domovinskom ratu.
Više nego ikad ove su se godine čuli pozivi na suživot i pomirenje, kao i okretanje budućnosti, dok nikada nitko neće zaboraviti heroje Vukovara bez kojih ne bi bilo ni hrvatske države, ni hrvatske samostalnosti.
Ali, dvadeset i devet godina poslije događaja u Vukovaru na obilježavanju dana sjećanja nisu se zajedno našli političari iz vrha države. Andrej Plenković i Gordan Jandroković bili su dio Kolone sjećanja, dok je Zoran Milanović položio vijenac na Ovčari i odjurio u Zagreb.
U Koloni je bio potpredsjednik hrvatske vlade Boris Milošević, ali nije bilo Milorada Pupovca koji je u zagrebačkom pravoslavnom hramu zapalio svijeće za žrtve zločina u Škabrnji.
Nakon dugog telefonskog razgovora s načelnikom općine i lokalnim župnikom ocijenio je da još uvijek nije trenutak da ode u Škabrnju i pokloni se žrtvama.
U Vukovaru je bio i Veran Matić, posebni izaslanik srpskog predsjednika Aleksandra Vučića, koji se dan ranije poklonio pred spomen obilježjem na Ovčari, ali lokalni Srbi iz Vukovara nisu ni ove godine bili u koloni.
Srđan Milaković, zamjenik gradonačelnika iz srpske ‘kvote’ je kazao da nitko ne dovodi u pitanje počast žrtvama, bilo hrvatskim ili srpskim, ali da lokalnim Srbima nije pravo da se kolona politizira.
I dok su televizijskim reporterima stanovnici Vukovara govorili da je vrijeme pomirenju i da se prestane s govorom mržnje, zamjenika Ivana Penave, vukovarskog gradonačelnika, Ivana Mujkić izrazila je skepsu zbog dolaska Miloševića, rekavši da članovi SDSS-a nisu došli dobronamjerno.
Iako je Nacionalni stožer civilne zaštite preporučio da se u Vukovaru ne okupi više od 500 ljudi, bilo ih je znatno više, baš na dan kada je objavljen rekordan broj novozaraženih.
Nije pomogao ni dramatičan apel Ivana Đikića da ljudi ove godine ne dolaze u Vukovar, jer ih je bilo iz cijele zemlje, od Dubrovnika do Zagorja.
I u tim i takvim okolnostima protekla je ovogodišnja Kolona sjećanja, pokazavši da ni hrvatska stvarnost, toliko godina poslije tragičnih događaja u tom gradu, nije laka i jednostavna.
Taj jedan i jedini dan u godini kada svi hrvatski političari dođu u Vukovar pokazao je da su problemi još uvijek ranjenog grada veliki, da mržnja nažalost nije nestala iz grada na Dunavu koji je zahvaljujući cijeloj Hrvatskoj danas uređen, obnovljen, ali još uvijek teško mjesto za život.
Od 45.000 stanovnika koliko ih je bilo prije ratnih događaja u Hrvatskoj i agresije na zemlju danas ih je oko 20.000. Iseljavaju se i mladi i stari, više naravno mladi, a Bojan Glavašević kaže da oni koji odlaze tvrde da bježe ‘iz geta’.
A koliko je, zapravo, Vukovaraca danas malo tko može sa sigurnošću tvrditi, ali je izuzetno važno za političke okolnosti u tom gradu.
Srbi kažu da su trećina stanovnika, a tvrda desna struja oko Ivana Penave tvrdi da ih nema toliko koliko je potrebno da dobiju poseban status kao nacionalna manjina.
Tu vruću temu, na svoj diplomatski način, pokrenuo je i premijer rekavši da je novi popis stanovništva važan za cijelu Hrvatsku i da će dati novu sliku nacionalne strukture građana Vukovara.
”Pa ćemo nakon toga vidjeti”, što znači da od ćirilice vjerojatno neće biti ništa do novog popisa.
Jedno bolno pitanje ponovo je lebdjelo nad Vukovarom baš na ovaj tužan datum iz njegove prošlosti, a riječ je o nestalima.
Još se uvijek ne zna sudbina više od 500 Vukovaraca čije majke sa suzama u očima svake godine gledaju sa prozora ili na ulicama Kolonu koja od memorijalne bolnice ide prema groblju. Svake godine dolaze iste riječi o potrebi da se razjasni sudbina nestalih, jer je to civilizacijsko i humanitarno pitanje, ali podaci o njima uporno iz Beograda ne stižu.
Navodno ih čuva vojska, koja nije sklona te podatke dati ni političkom vrhu.
Veran Matić, novinar impresivne biografije, dugogodišnji šef direktora B92, koji je producirao film o Vukovaru za koji je scenarij napisao karizmatski hrvatski novinar Drago Hedl, sa srpske je strane zadužen rješavati ovo bolno pitanje, pa je i ovom prilikom u Vukovaru izrazio nadu da će se uskoro saznati sudbina 525 nestalih Vukovaraca i 1839 osoba iz cijele Hrvatske.
”Dižemo glas protiv svakog manipuliranja žrtvama rata”, rekao je kardinal Vinko Puljić na misi zadužnici koju je predvodio u Vukovaru na otvorenom.
”Mržnja čiji su plodovi ovi zločini ne smije imati glavnu riječ, a da bi došlo do praštanja valja priznati zločin”, rekao je kardinal, time da su sva okupljanja prošla u znaku epidemioloških mjera i poziva da ljudi nose maske. Većina ih je i imala, neki nisu, kao i svugdje.
Političari nisu držali govore, ali su spremno govorili novinarima i dok su hodali u koloni. Plenković nije propustio priliku reći koliko je njegova vlada učinila za Vukovar, istaknuvši da je dokaz tome i obnova Vodotornja, a poruka je svakako bila upućena ne samo Vukovarcima već i Ivanu Penavi, jednom od onih koji slovi kao predvodnik tvrde struje koja se ne miri s Plenkovićevom politikom pomirenja.
Očito će to biti i tema uoči lokalnih izbora, ali je Penavina poruka iz samoizolacije gdje je zbog koronavirusa pomirljiva.
”Miloševićev dolazak u Kolonu je vrlo pozitivan. Naravno da moramo krenuti dalje, uvažavati jedni druge i da se ne radi razlika neovisno o porijeklu, spolu, nacionalnosti, vjeroispovijesti. Međutim, često se iza takvih pokušaja kriju oni koji pokušavaju odvući u drugom smjeru, zapakirani u celofan”.
S druge strane Hrvatske, iz glavnog grada, Pupovac je slao poruku kako je spreman otići u Škabrnju, ”ali postoje oni u hrvatskoj javnosti i politici koji neprestano proizvode mržnju i od prijatelja rade neprijatelje”.
Plenković se nije dao isprovocirati da na ovaj važan dan za Hrvatsku nastavi svoju trakavicu s Milanovićem, pa je na pitanje zašto i predsjednik nije u Koloni davao odgovor da je to njegova odluka.
Municija za daljnji verbalni obračun očito se čuva za neku drugu priliku, koju neće trebati dugo čekati.
Polemika čeka i bivšeg predsjednika Stipu Mesića koji je uoči Kolone sjećanja ispričao kako je Franjo Tuđman, navodno, odbio savjete generala Antuna Tusa da se obrani Vukovar. ”Gospodine generale, tko zapovijeda u ovom ratu”, rekao je Tuđman nakon što je Tus objasnio kako dovući ljude koji bi spriječili pad grada, ali je to Tuđman otklonio.
”Tus je nakon toga dao ostavku”, tvrdi Mesić, a ubrzo su stigli demanti koji će uzburkati ovu intrigantnu priču bivšeg predsjednika.
A Vukovar, kao i svake godine, bio je u znaku tuge i ponosa.
Mnogi se prisjećaju huka tenkova koji su iz Beograda išli prema Vukovaru, mnogi se prisjećaju heroja grada koji su žrtvovali mlade živote.
General Pavao Miljevac komentirajući Dan sjećanja, koji je po prvi put ove godine bio i neradni dan u Hrvatskoj, kaže da je pad Vukovara nažalost bio realnost. ”Branitelji su ostali bez logistike i samo se čudo moglo dogoditi da Vukovar ne bude okupiran. To je mogla učiniti samo međunarodna zajednica, ali ona je šutjela”.
Šutjela je i kada su počinjena monstruozna ubojstva hrvatskih civila, ranjenika iz bolnice, zarobljenika.
Tek kada su slike divljanja pijanih četnika i pripadnika JNA počela obilaziti svijet javio se glas razuma i kod onih koji su Vukovar mogli spriječiti.
I ovog 18. studenog mogle su se čuti priče o sudbinama Vukovaraca koji su morali otići iz svog grada.
Slika Vukovara danas je ipak obećavajuća.
Nije to više razrušen grad, nema onih strašnih slika gdje je granatiranje ostavilo posljedice na svakoj kući.
Sve je obnovljeno, uređeni su parkovi, a s obnovljenog Vodotornja, ako se plati ulaznica od 65 kuna, moguće je vidjeti grad na dlanu.
Taj Vodotoranj, izgrađen 1960. godine zapravo nikada nije služio za ono što je napravljen, već se u staroj državi vodio kao još jedan propali projekt. A
li, kada je počela agresija na grad dvojica hrabrih Vukovaraca svakoga su dana penjali se na Vodotoranj i stavljali hrvatsku zastavu, koju su preko noći krpali od pogodaka granatiranja objekta koji je postao simbol otpora grada.
Bivši ministar obrane Damir Krstičević zadovoljno je mogao konstatirati da je upravo on bio taj koji je zaslužan što se i Hrvatska vojska vratila u Vukovar.
Plenković je govorio o obnovi ”Borova” i gradu koji je i mjesto posebnog domovinskog pijeteta. U koloni dugoj 5,5 kilometara, od bolnice do groblja vidjele su se povijesne zastave, vojnih postrojba koje su branile i obranile Hrvatsku.
Bila je tu i Torcida, bili su ljudi iz mnogih hrvatskih mjesta koji ne prepuštaju Dan sjećanja, od Šibenika do Siska, od Gospića do Slavonskog Broda.
A ‘dan poslije’Vukovar više neće biti tema za naslovnice.
Nastavit će borbu za dostojanstven život grada koji je pretrpio stravična razaranja, a Hrvatska će biti okrenuta galopirajućoj epidemiji, što zahtjeva i posebne mjere koje će Stožer i Vlada očito donijeti tek nakon Dana sjećanja.
Bit će ponovo polemike i rasprave je li trebalo toliko ljudi okupiti na jednom mjestu i hoće li broj zaraženih porasti.
”Vidjela sam grad bez ljudi, pobjednika kako gubi, anđele na stupu srama, djecu koja plaču sama”, dar je Vukovaru od Severine iz stihova pjesme stare osam godina.
Kolonu nisu propustili ni Miroslav Tuđman, Miroslav Škoro, Nikola Grmoja, Miro Bulj, a Peđa Grbin i SDP-ovci su položili vijenac na groblju, ali nisu bili dio Kolone.
Bio je u Vukovaru i Milan Bandić, mnogi su kao i svake godine burno pozdravili Branka Borkovića, Malog Jastreba, dok je u Škabrnji misu služio zadarski nadbiskup Želimir Puljić. ”Budući da smo proživjeli teške dane, sada nam je potrebno i teške odluke donositi, a to je ono što nas je poučavao i sveti Ivan Pavao II. i naš veliki učitelj kardinal Franjo Kuharić. Ako želimo gledati naprijed, ako želimo bolju budućnost, moramo se okrenuti budućnosti. Svi segmenti društva moraju raditi na tome da u državi koja je sada slobodna, neovisna i demokratska vladaju tolerancija, ljubav, praštanje, vlada zajednička aktivnost za našu bolju budućnost”.
Tako je ova Kolona sjećanja u Vukovaru i počast nevinim žrtvama u Škabrnji prošla u znaku prisjećanja na teške dane obrane zemlje, na heroje koji su u temelje hrvatske države položili vlastite živote, ali i u znaku poziva za pomirenje.
Nakon toliko godina Hrvatska je zaslužila mir.
Foto: MORH / M. Čobanović
